Mrak

Published on 00:02, 10/18,2008

...A onda je svanulo. Osetila sam kako se život ponovo rađa. Nos mi je bio pun mirisa. Mešali su se mirisi pomorandži, čaja od nane, cveća u vazi, parfema koji je ta žena pored mene nosila. Ali čudno, do skoro ni jedan od tih mirisa nisam osećala, a sada su mi tako slatki. Čudna je ljudska priroda.
Sunce sija, leto je. Ja obožavam leto. I juče je bilo leto. Šta sam radila juče? Ne sećam se. Juče nisam osećala ove mirise. Šteta, toliko su lepi i opijajući da je tužno propuštati ih.
Čujem ptice. Vidim ih. Stoje na grani starog hrasta pored prozora. Dve ih je. Kako su im umilni glasovi. Šta li pevaju? Kako nikada nisam razmišljala o tome? Deluju tako veselo. Sigurno je veličanstven osećaj razviti krila i stvoriti se na bilo kom mestu na svetu. Krila...
Avion. Čujem snažne, glasne motore koji vuku tu ogromnu mašinu preko sveta, iznad svega. I avion ima krila. Prosto mogu da dodirnem i osetim kako nemilosrdno seče oblake gore. Sad imam želju da putujem. Želim da vidim Ajfelovu kulu, Koloseum, Mon Žuik. Želim da čujem gondolijera kako peva, ili ptičice koje cvrkuću na možda nekom stranom jeziku.
Oblaci. Tako su lagani. Osećam ih među prstima, kao mirišljava pena, koja klizi niz moje dlanove. Nežni su, mekani, poput satena. Osećam se tako lagano među njima. I sve je tako jednostavno... Sve je obično. Svetost je svuda oko mene.
Ne!!! Šta se dešava ? Ja padam.
Pa, da. Kako sam mogla da pomislim... Pa, to nije moj život. Ovi oblaci nisu za mene. Ptice ne pevaju meni, a sunce ne greje mene, već uprkos meni.
I ova žena... Ko je ona? I zašto tako drsko narušava ovu čistinu oko mene? Zašto je u crnom?
Šteta. Tako mi je žao. Da sam juče znala da saslušam ptice, možda bi danas meni pevale. Ali nisam. Umesto toga, sada tonem u večnu tišinu. A ona je tako glasna ! Smeta mi, jačina ove tišine mi para uši.
Mirisi. Nema ih više, osećam samo vazduh, ali i on brzo iščezava. I razdražuje mi nozdrve. Čaj od nane, pomorandže... Šta još? Želim mirise!

I ovi otkucaji uskoro će prestati da vam smetaju. Ja odlazim. Ali poslušajte me poslednji put, i zapamtite : između svetlosti i tame, nemojte se nikada dvoumiti. Jutro je uvek lepše od večeri !


 

*Ovaj rad, pisala sam pre 2 godine,  u svrhu kampanje za borbu protiv narkomanije.


Kad sam nemir sam …

Published on 00:00, 10/18,2008

Nemiri... Često me progone. U snu, na javi, gde god da odem. I svake noći, pre onog prvog sna, kroz telo mi prođe neka čudna jeza, nošena naletima nemoći i ostavljenosti.
Usta su mi suva, ruke su mi ledene, tresu se, ne mogu da smirim pogled, sve oko mene se vrti. Ledeni vetrovi mi razdiru dušu. Kakav je to nemir ? Šta je to što mi noćima ne dozvoljava da zaspim ? Da li je to strah, strepnja ? Sve slike iz prošlosti tonu, nestaju, kao da je sve moje, ceo moj život, sve što mi se desilo, postalo nebitno. Tu smo samo tama, strah i ja. Da li će sutra biti bolje nego danas ? Da li postoji sutra ? Kako se suočiti sa strahom koji ne poznajete ? Gde da tražim, na koja vrata da kucam ? Sva vrata su zatvorena za mene i to me plaši. Čula sam, kažu « vrata su zatvorena samo na grobljima, na dućanima propalih trgovaca, na kućama u kojima je bolest ili kakva druga nesreća i na tamnicama » , i ja se upravo tako osećam. Zatvoreno, zarobljeno, ali ne u svetu. Zarobljena sam u samoj sebi. I želim da se oslobodim. Osećam kao da se svi moji preci bude zbog moje nemirne i uplašene duše. Da je vuku napred. Dalje od surovosti ovog sveta i zla, dalje od napuštenosti i hladnoće, dalje od svih ljudi koji su je ikada dotakli i uprljali njenu belinu. Dalje...
I život traje, nastavlja se, nikada se ne uništava. Jutro je. Otvaram oči i osećam toplinu Sunca i neopisivo blaženstvo unutar sebe. Nemira nema. Sve je iščezlo. I moja pitanja ostaju bez odgovora. I dalje ne znam šta je to što mi donosi noć, ali već ujutru ništa od toga više nije bitno, zar ne ?



Svaki čovek je zvezda za sebe

Published on 23:57, 10/17,2008

 

 I rodila se, zasjala kao dijamant na nebu novog života. Jedna nada, jedna sreća, novi smisao. Ali sama. Stavljena među ostale dijamante, u nepoznato, izgubljena.
I gledao sam je kako raste. Kako gradi svoj put, pun uspona i padova, snova i nadanja, težnji ka boljem. Sama. Život kao što to obično biva, nije bio milostiv prema njoj. Imala je prijatelje, rodjake, slavila je praznike svog rođenja. Kada je padala, svi su bili uz nju. Ali se stalno uzdizala, kao feniks iz pepela. Vođena idejom da „ukoliko nešto zaista želi, cela će se Vaseljena ujediniti da to i ostvari“. I zaista je smatrala da je ceo kosmos njen, ali na kraju opet svesna da je sama u svojoj sreći i nesreći, uspehu i porazu. Ljudi su znali da je podrže i pruže ruku utehe u teškim trenucima, ali često čovek pruža utehu drugome, pritom samo uzdižući svoju sreću.
Posmatrao sam je kako lako hoda kroz život, kao po oblacima, svesna sebe i sveta oko sebe. I često je sijala, mogla se prepoznati u masi drugih, slična njima, a tako posebna. Jaka i krhka u isto vreme. Koračala je velikim koracima preskačući po nekoliko stepenika, sve bliže vrhu. I kada je stigla do zvezda okrenula se iza sebe i bila je sama.
Voleo sam njenu energiju, zračila je kao da je uvek pratio trag svetlosti. Bila je samo svoja. Puna snova i ljubai prema nečemu višem. Mnogo višem od nas. Bila je sve što treba da bude. Bila je ispunjena.
I danas kada je pratim na njeno konačno odredište, večno i definitivno, klečim pred njom. Odajem joj nemo priznanje za njen život. Ne za uspehe ili ostvarenja, već za sam život. Za ono što ostavlja iza sebe, za njeno rađanje, za sjaj i energiju. I ljubim zemlju kojom je hodala. Takođe znam da noćas, nakon rađanja novog dijamanta, kada pogledam u nebo iznad sebe, videću novu zvezdu. Možda manje sjajnu od prethodne, ali podjednako bitnu i posebnu.  

 

*moj maturski rad is srpskog jezika i književnosti. 

I. M.