Ljudi oko nas
Zaista nikada nisam imala naviku da posmatram ljude. Naravno, zapažala sam razne osobe oko sebe, ali ih nikada zaista nisam posmatrala . Možda zbog učtivosti, vaspitanja, bontona, ili nečeg četvrtog, ne znam, ali jednostavno, nisam.
Spletom okolnosti, desilo mi se nedavno, da sam stajala četrdeset pet minuta na samom ulazu u podzemni prolaz na Zelenjaku, čekajući drugarici, koja ima fantastičnu, i meni jako "simpatičnu", naviku da kasni. Verujem da svi stanovnici Beograda (da ih ne nazovem "Beograđani", jer ipak, složićete se, ne zaslužuju baš svi da budu smešteni u tu kategoriju, a neki se mogu i uvrediti), znaju koliko ljudi "procirkuliše" tim podzemnim prolazom u četrdeset i pet minuta.
Prelazeći ulicu i provlačeći se između dva, prilično čađava autobusa, spontano sam postala žrtva seksualnog zlostavljanja, "gospodina", koji je sasvim iznenada osetio potrebu da pređe ulicu sa mnom, kretajući se pritom, baš između mene i autobusa. Ako ništa drugo, bar je on izvukao deblji kraj, što se tiče fleka na jakni. Oduševio me je njegov manijakalni pogled, i fantastični miris koji se širio svuda oko njega. Nisam neki poznavalac, ali onako laički, rekla bih - stomaklija.
Nakon što sam preživela tu traumu, prešla sam ulicu, i stala pored male pekarice, na samom ulasku u podzemni. Tada sam shvatila da me dva čoveka gledaju poprilično čudno, i učinilo mi se na trenutak, kao da mi govore nešto. Jedva sam nekako razaznala reč : "markice". Onda sam povezala da možda misle da im se "ubacujem" u teritoriju. Da, baš sam krenula da izvadim štos markica iz svoje ciklama torbe, sa sve fasciklom i readerima u ruci.
Krenula sam da se pomerim u stranu, ali sam onda videla dečka koji stoji naslonjen na zid i sa nekim posebnim sjajem u očima, jede svoj Hot dog. Mislim da ne postoji reč kojom bih vam opisala taj pogled. Ali opet, ljubav je čudo.
Kada sam konačno zauzela svoje mesto, nakon 10 minuta, uspela sam da izvučem mobilni iz torbe i pozovem drugaricu. Nakon tog razgovora, i moj pogled je poprimio novi sjaj. Poželela sam da ubijem nekoga od prisutnih nevinih, jer mi je drugarica nakon deset minuta kašnjenja izjavila da je na sajmu.
Nervozno vraćam telefon u torbu, i pritom uspevam da uhvatim ljutit, besan ili zgrožen pogled dve devojke koje su prolazile pored mene. Neću se služiti stručnim terminima, jer ih ne poznajem, pa ću samo reći, da po njihovom, malo grubljem načinu odevanja, mogu zaključiti da slušaju određenu (meni ne toliko blisku) vrstu muzike (ovime nisam želela nikoga da uvredim). Nešto im se u vezi mene nije svidelo, ali posle par koraka, jedna od njih je zastala i počela nešto da viče pokazujući na gore. Podigla sam pogled i videla da u malom otvoru na plafonu prolaza, stoji nekoliko golubova. I zamislite : sreća! Jedan od njih je izvršio nuždu baš njoj na ruku. Mlateći tom istom rukom, devojka je besno nastavila da hoda ka izlazu.
Konačno, nakon trideset i kusur minuta, vidim svoju drugaricu kako pokušava pogledom da me nađe. Kreće da vadi telefon iz torbe, a ja krećem ka njoj da je preduhitrim. Ali ne. Nešto mi se isprečilo na putu. Baš tako - nešto! Spuštam pogled i vidim srebrne sandale na jako visoku štiklu i prilično jake i maljave noge. Ok, devojka voli natural look. Podižem pogled i vidim tesnu i prilično mini suknju, i još tesniju majicu na bretele. Na kraju, pogled mi se prelazeći preko Adamove jabučice, zaustavlja na jakoj bradi, i kao šlag na torti, cvetu u kosi. Obilazim dotičnu "osobu" i prilazim drugarici.
Gleda me pogledom koji govori više od reči. Nasmejala sam se, i uhvatila je pod ruku. Život je previše lep i šaren da bih gubila vreme na nerviranje oko sitnica, kao što je kašnjenje. Zato, draga, idemo dalje!!